Evo tako sjedim za stolom i odmaram se malo do posla .Imam jedan sat pauze pa sam pozurio da pojedem svoj rucak i onda malo da se odmorim.Zadnjih mjesec dana misli su mi u dalekoj ali lijepo Bosni .Razlog zasto su mi misli tamo j moj djed koji je dobio mozdani udar prije mjesec dana .Imao je 75 godina .Bio je bolestan pa smo i ocekivali da ce se nesto tako desiti ali smo se nadali da nece.Ali eto desilo se kada vrag hoce svoje .I tako sjedim za stolom osjecam se tuzan i sav nikakav.Nije mi ni do cega.Moje ostale kolega pricaju sa mnom ali ja slabo odgovaram na njihova pitanja.Svi znaju zbog cega sam ja ovakav,tako da me niko i ne pita zasto sam ja ovakav.Jedam onaj rucak a osjecam se kao da gutam bodljikavu zicu niz grlo.Tesko mi je.Ja i moj djed smo bili bliski .Volio sam ga kao sto je i on mene.Zao mi je bilo sto nisam mogao vise vremena da provedem sa njim ali sta se tu moze.I tako dolazi kraj pauze .Izlazim na polje i idem polako do auta .Uzimam neke stvari iz auta i polako se vracam nazad u kompaniju.Ne radi mi se nikako,ali moram nemam drugog izbora.I tako ja polako ulazim unutra kada telefon zazvoni.vadim telefon iz dzepa i gledam nepoznat broj ,ali ipak se javim .Kazem hallo a sa druge strane telefona poznati glas kaze.Hej Elvise tata je ovdje samo sam htjeo da ti kazem da je djed umro.Tog istog trenutka kao da su mi se noge odsjekle neki osjecaj je bio takav da ga nemogu opisati.Tako malo sam pricao sa starim i rekao sam da cu ga nazvati kada dodjem kuci..Moji roditelji su otisli u Bosnu kada su culi vijest .Ostalo mi je svega 2 sata do kraja radnog vremena .Neznam ni sam kako cu da izdrzim ova 2 sata.Osjecam se kao da je dvije godine a ne dva sata.
TO BE CONTINUED......
NASTAVIT CE SE